15. 3. 2013.

salatice, salatice, buduce kuvarice

Domaca radionice uglavnom sluze da ja posle toga podignem kucu naglavacke i ribam,ribam, izbacim tonu djubreta, papira i obavezno se nakon toga usinem, i redovno sebi obecam nikada vise,  a onda koliko sutradan kazem ma neka, zazelezes se ovog haosa po kuci.
Elem resili su da me iznenade, do sad je to bilo uglavnom pripomoc odmoc, a sad ispocetka, ceo proces prepustam njima. Iznele su feta sir, pavlaku, sunku, praziluk. gomilu posuda, onih metalnih, valjda najbolje zvece kad slete sa nezavrsenih elemenata kuhinje. I krece moje preznojavanje, prisluskivanje, u ocekivanju da neko prereze najmanje ruku onim malim tupim nozicem. Samo zaboravila sam, ove mlade generacije vec imaju ugradjeno uputstvo i spretnost rukovanja pomocnim aparatima, te sam cula da u isto vreme rade secko i mixer. Izadjem u dvoriste i zalepim glavu na poluledene staklene prizme kroz koje naravno da nista ne vidim, onda sam ispod prozora poterala sve raspevane macke u iscekivanju vecere, i dok sam se tako u krug motala, virila, gledala, pozvase me. Utrcala sam u panici, a  imala sam sta i da vidim, gotova salata, bez preterane dekoracije, ili bolje receno bez ikakve dekoracije, delovala je primamljivo, one su vec odjurile dalje, a sudovi su me sacekali. E ako hoce restoran, morace da prouce i ribanje.

Malopre su mi najavile da su spremne za svoju prvu tortu, a ja sam resila da cemo ipak da idemo na klizanje.

Нема коментара:

Постави коментар